Predugo nisam pisala... Ne znam zašto jer redovito ispisujem stranice stvarnih papira. Nešto me odvlači od ovog virtualnog svijeta, ne provodim više toliko vremena za kompjuterom. Možda je jednostavno stvar u tome što mi je faks završio, pa bježim od bilo kakve vrste umnog zarobljavanja kako bih se odmorila. Ali zato čitam, hrpe i hrpe knjiga koje sam popisala tijekom posljednjih 6 mjeseci, a koje imam želju pročitati. I spavam, jako puno spavam. Valjda se i tijelo i duh trebaju odmoriti.
Osjećam se usamljeno u zadnje vrijeme. Možda usamljeno nije prava riječ, ali izolirano svakako je. Čak ni ta izoliranost ne dolazi izvana, već iznutra. Sama podižem zid oko sebe, ponovno... Been there, done that... I znam da neće dobro završiti, jer sam već proživjela to. I ne znam zašto se udaljavam. Jednostavno imam osjećaj da me nitko ne razumije... I to nije izreka depresivne osobe koja misli da se cijeli svijet urotio protiv nje. To je činjenično stanje. Imam osjećaj da ljudi namjerno ne žele razumijeti... Ne žele ni čuti, a kamoli razumijeti. Imam želju podijeliti s nekime svoje misli, ali ne znam s kim. Poprilično sam otvorena osoba inače i ne ustručavam se zamoliti za pomoć ako mi je zaista potrebna. Ovaj put sam dugo zazivala pomoć i naišla samo na jeku... Jako bliski ljudi valjda misle da kukam, a oni malo manje bliski nisu u stanju percipirati problem. A ja samo tražim nekoga tko će me saslušati i to, za promjenu, shvatiti ozbiljno i pomoći mi, pa makar razgovorom. Ne trebaju mi čak ni konstruktivni prijedlozi. Za sad dobivam s mo šutnju s druge strane... Možda postoji nekakav šum u kanalu, pa poruka ne stiže do primatelja, ali nemam snage vikati jače. Tako mi ostaju samo knjige... i snovi.... Trenuci kada ja nisam ja. I znam da nije dobro bježati, ali sada je to toliko lako, da se ne mogu oduprijeti. Previše su me iznevjerili ljudi u koje sam polagala nade. I ma koliko god se neki drugi ljudi iskazali, neki procjepi u srcu, duši i umu ipak ostaju, a ja sam osoba koja može oprostiti, ali jako teško zaboravlja. Ne zato što sam zlopamtilo, već jednostavno imam dobro pamćenje, što je ujedno i blagoslov i kazna.
Moje misli su preglasne i tražim način da ih zatomim ili barem utišam, inače mislim da će me koštat glave. Ali ne polazi mi to za rukom, nakon godine napornog rada odjednom su preda mnom puna 4 mjeseca ništavila. Čak i da nađem posao, opet će mi ostati hrpa slobodnog vremena s kojim ne znam što bi počela. Možda iz tog razloga ja toliko volim učiti... Učenje je barem nešto, ali ne može čovjek ni učiti cijelo vrijeme.
Ne osjećam se hrabro, nimalo.... Opet molim za samo malo sunca...
Možda već i činjenica šta si tu može donjet neku vrstu olakšanja.. meni već i napisani problem zvuči manji nego 'uživo'. A šta se tiče ljudi koji ne čuju, ili ne žele čuti - znaš onu 'sit gladnome ne vjeruje', jel' da? U istinitost te sam se puno puta uvjerila... :( :)
Ne znam, hrpa slobodnog vremena, to mi je nešto tako teško zamisliti... A da probaš malo uživat u njemu dok ga još imaš? ;)
Baš sam danas pričala s kćerkom... Ona se divi svojoj sestri što si uopće dopušta da polaže nade u druge ljude. Ona kaže da njoj to ne pada na pamet jer ne želi biti razočarana. I ne znam, stvarno ne znam koja je najbolja mjera, ali ako poruka ne stiže do cilja, možda nije rješenje u vikanju nego u preformuliranju rečenica... :)
Višak vremena i ljubav prema učenju... tako sam počeo učiti Esperanto, doduše zapostaio sam ga u zadnje vrijeme zbog nedostatka slobodnog vremena, al stvarno me to opuštalo i smirivalo, a i od ljudi sam se odmarao na taj način :-) no, možda ne neki jezik, ali gitara, klavir, ikebana, origami.... :-)
Joj, ljudi, nemojte misliti da se bunim kaj imam 3-4 mjeseca slobodno :) Samo sam trenutno u šoku jer je to puno više slobodnog vremena nego ne što sam navikla...
@miu: upravo joj pišem mail... ne želim je izvlačit van jer znam da žena ima hrpu posla oko faksa, tako da će to malo pričekati
@natuknica: vidiš... nije mi palo na pamet preformuliranje rečenica... hvala na prijedlogu :)
@kurbla: već sam se prihvatila njemačkog(usavršavanje) i programski tečajevi... origami sam savladala u izviđačima, ali mogla bih mu se vratiti. Hvala )
It's been a long time since I've rock and rolled... been a long lonely, lonely, lonely time.... A sada se sve polako vraća na svoje mjesto :)
Postoje periodi u životu kada izgubiš samog sebe negdje po putu zatrpanom brigama i nekim "većim i važnijim" stvarima. Jednostavno si ljuštura koja preživljava iz dana u dan, zamara se nekim stvarima koje, generalno gledajući, jesu važne, ali brišu tvoj identitet, brišu osmijeh s tvoga lica i ostavljaju samo stres.... Postoje ljudi koji se promijene i ostave te, premda ih trebaš, samo ti okrenu leđa, ne kazavši ni zbogom.
Ali postoje i periodi buđenja, divna razdoblja kada opet otkrivaš svoj mali svijet, razdoblja zbog kojih je vrijedno nakratko izgubiti svoje ja, samo kako bi se ponovno osjetio živim. Postoje i ljudi koji te bude, ljudi koji te podjsećaju na sve ono što si bio, makar i ne znaš što si točno bio, ljudi koji bude dijete u tebi i mame ti osmijeh na lice. Ljudi za koje ne očekuješ da će to učiniti, ali ipak to učine...
MIslim da nikad nisam previše pisala o svojim glazbenim preferencijama, smatram da su prešarolike da bi se moglo točno odrediti u koji žanr spadam, jer dobra i kvalitetna glazba ne poznaje kategorije, ona je to što je, i ako je dobra, nije važno spada li u pop, rock, heavy metal, techno, house, hip-hop, blues, soul ili nešto osmo, a dijelom i zbog toga što sam šminkerica pos tilu odjevanja, tako da je po tome teško suditi... Ali, uvijek postoji taj ali.... Moja duša svira rock'n'roll! I to onaj stari, dobri hard rock.... A ja sam to negdje usput zaboravila, zametnula negdje u sebi, usput slučajno izgubila kompletnu diskografiju Led Zeppelina i zaboravila kako je to kad ti tijelo drhti od zvuka gitare, a srce udara u najglasnijem mogućem ritmu bubnjeva, kako je to kada ti je um totalno bezbrižan i kada te pjesma toliko ponese da ne možeš prestati pjevati, vrištati i skakati...
Ali jučer je sve sjelo na svoje mjesto, diskografija Led Zeppelina se opet sluša, pokušava se svirati Smoke On The Water na gitari, a srce ide tampa-tampa-tam kad čuješ pjesme koje odavno nisi čuo
Tako je. Postoje takvi periodi u životu čovjeka. Mislim čak da su i potrebni. Biš li sada doista znala uživati u ovome, bi li srce doista tako kucalo da nije bilo one praznine između? Mislim da je to dobro.
Obooožavam ta buđenja, nema mi ništa draže. Ono kad ih stjeraš sve u .. znamo, i slično, i kad samu sebe stjeraš negdje, i narediš si da si ti najbitnija. Savršeno.
gospodična. ovaj post si napisala pred -1dan od mjesec dana točno. izvoli se ugledaj na kolegicu tonkicu palonkicu i počasti nas bar jednim novim postom u mjesec dana. :D
@Miu - ahahahhah, ovim putem se javno ispričavam što mi faks završava sutra i imam kolokvije i završne ispite, pa eto, ne stignem pisati :) Bude uskoro, obećajem ;)
@Mladi luk - Eh, nas ti je 3 u kući koji imamo potrebu skidati diskografije i serije i štatijaznam... a samo je jedan ruter, pa ponekad traje duže od jednog dana :) Vjerovat ću ti na riječ što se novaca tiče, ne da mi se sve čitati :)
Teško je o nekim stvarima pričati... Meni je osobno najteže priznati nekoj vrlo bliskoj osobi da me povrijedila. Zašto? Čini se možda glupim, ali ako ti je ta osoba zaista bliska, zar te ne bi onda ona trebala dobro poznavati i samim time znati da te povrijedila?
Postoji jedna priča - priča o Debelom i Medi.
Medo i Debeli su proživjeli svoju mladost zajedno. Medo je stariji od Debelog 4-5 godina, ali ta razlika u godinama nikad nije predstavljala nikakvu prepreku za njihovo prijateljstvo. Zajedno su se smijali, zajedno su plakali. Zajedno su pješačili od Zagreba do Pokupskog po noći, dok je kišilo - iz čiste fore. Zajedno su odlazili na trodnevne kave u Trst - iz zezancije. Zajedno su pili, pjevali, mrzili i voljeli ženski rod, ovisno o okolnostima. Nije sve uvijek bilo bajno, postojala su neslaganja, ali su se uvijek riješila. Razgovarali su o ozbiljnim temama, čitali slične knjige, slušali sličnu muziku, žarili i palili Jabukom i s podsmijehom gledali na ekipu iz Saloona.
Jednostavnije rečeno, bili su najbolji prijatelji... Nešto kao Pišonja i Žuga iz pjesme Zabranjenog pušenja.
Danas, nakon mnogo godina, svaki je osnovao svoju obitelj, čuju se otprilike samo za rođendane, dakle jednom, eventualno dva puta godišnje. Ali kada je Medo trebao pomoć, Debeli se stvorio u tren oka kako bi mu pomogao. I Debeli je bio siguran da bi Medo isto to učinio za njega.
Oni su najbolji prijatelji i danas.
Postoji i jedna druga priča - priča o Eli i Emi.
I njih dvije su veći dio svoje mladosti provele zajedno,.Zajednički izlasci, kupanja na bazenima, praktička nerazdvojivost...ali negdje putem su skrenule. Splet okolnosti, Elin dečko ili Emino preseljenje, ne može se uprijeti prstom u određen razlog razilaženja. Ali dogodilo se. I dok se Ela uporno pita u čemu je pogriješila i pokušava vratiti svoju priajteljicu, Ema izlazi sa svojim novim prijateljima, ne obraća pažnju na Elu. Tek usputan chat razgovor nije dovoljan da se nekome otvori duša... NIje ni telefonski razgovor, ali i to bi bio pomak u odnosu na internetsku komunikaciju.
A Eli je sada zbilja potrebna pažnja njezine prijateljice, njezine sestre, jer joj je teško i treba potporu, ali trenutno jedino dobiva zaborav i ignoriranje.
Kako ova priča završava?
Izgleda da nećemo saznati još neko vrijeme
(Za ovaj post me ohrabrila Makabejka sa svojim zadnjim postom, pa joj se ovim putem želim zahvaliti)
žao mi je što ću ovo morati izgovoriti, ali možda ema elu nije voljela onoliko koliko je ela voljela emu. u svakoj povezanosti postoji netko ko daje i netko ko prima. samim time, postoji netko tko "voli više". isto tako kad se romantična veza prekine, jedno od tog para će se prije "snaći" od onog drugog, baš radi onog što sam gore navela. ela zaslužuje osobu koja zna cijeniti i voli ono što zna da ima. ela zaslužuje primati zauzvrat onoliko koliko sebe nekom daje. nadam se da će ema primjetiti da se udaljila prije nego ela zaključi da je prekasno. a na žalost, u jednom trenutku uvijek postane prekasno.
Imam nekoliko prijateljica. Baš kao što si rekla za Medu i Debelog, obaveze su nas razdvojile, ne ne čujemo se niti za rođendane. S nekima se čujem ili vidim čak rjeđe od jednom godišnje, a s nekima malo češće. Ali ono što mi je najljepše kada se vidimo ili čujemo, to je da uopće nemaš osjećaj da je prošlo tako puno vremena. Imamo uvijek o čemu pričati, razumijemo se i ništa si ne predbacujemo. Tako jedan lijepi osjećaj. Ali ja sam stara. Samo s jednom od njih sam se počela družiti prije faxa.
Imala sam i nedavno par prilika da se neka lijepa prijateljstva unište. Nešto je netko nepromišljeno rekao, nešto netko krivo interpretirao... Stala sam i pitala se - zar zbog malo nerazumijevanja pustiti da svi oni lijepi trenutci odu niz vodu? I davila sam te žene dok se stvari nisu razjasnile. Ali nisam se bojala da bi me mogle povrijediti. Nisam niti željela dozvoliti da me neke nespretne riječi povrijede. Jer znam da me vole i one moraju znati da ja volim njih.
Bilo je i prijateljstva koja sam pustila da voda odnese jer su me više opterećivala nego veselila.
Ali kada je u pitanju potreba, moje je iskustvo da ti često pomogne netko od koga to najmanje očekuješ. Nekad to pomogne da se razvije neko novo prijateljstvo, nekad se to i ne pretvori u neko intenzivno druženje, nekad i nemaš puno zajedničkih tema oko kojih bi se sakupili. Ali ostaje uvijek onaj osjećaj - ova osoba mi je bila oslonac. Zbog te osobe sam manje sama.
Ipak, složila bih se s Miu. Ela se ne bi trebala previše opterećivati Emom. Bilo bi joj bolje da se malo osvrne oko sebe. :)
Ah, čitam, čitam, pa se i ja osjećam kao Ela, imala sam svoju Emu, ali ona me odkantala, isti slučaj novi prijatelji i sve...s tim da moja Ema više sa mnom uopće ne razgovara, ni preko chata, ni msna, ni maila, ni ničega, a na cesti jedva kaže bok... nekako je bilo lijepo kada si imao nekoga s kime bi bio kao prst i nokat... mislim da je moj problem što mi se teško otvoriti novim ljudima u poslijednje vrijeme, baš kao i tvoja Ela i ja gledam neće li se možda moja Ema vratiti...a onda si mislim da se i vrati vjerojatno ne bi bilo kao prije jer s vremenom smo se očito udaljile i pitaš se je li Ela voljna zaboraviti to da ju je Ema ostavila na cjedilu kada je joj trebala.
Nekako smo u sličnoj situaciji, stojim ti na raspolaganju ako trebaš razgovor ili pomoć...imaš moj mail na mom blogu. pusa
Djetinjstvo je zlatno doba,
kao potok bistri, svježi.
Tada srce kuca brzo,
tad u zvijezde mašta teži.
Ovo je pjesmica koju smo morali u osnovnoj školi naučiti na pamet. Ne sjećam se ostalih kitica, niti tko ju je napisao, samo su mi ovi stihovi ostali u glavi.
Kad sam bila mala, voljela sam tri stvari više iznad svega ostaloga: balone, ljuljačke i igranje u pijesku. Posebice su me oduševljavali baloni napunjeni helijem... I dan danas me oduševljavaju, da budem iskrena. Mislim da je mojim starcima bila noćna mora voditi mog buraza i mene svake godine u Maksimir za prvi maj. NIsmo baš imali novaca, takvi baloni su i danas dosta skupi, a nisu mogli kupiti samo jednome od nas balon. Mislim da im se srce paralo svaki put kad bi vidjeli kako razrogačenim očima gledamo onaj skup balona kaj su tete i stričeki prodavali. Ipak, jedne godine mi se posrećilo... Pola sata sam birala koji oblik balona ću uzeti. Na kraju sam se odlučila za Pocahontas... Tog dana nije bilo sretnijeg djeteta od mene. Na žalost, Pocahontas nije bila dugog vijeka. Dva dana nakon kupnje je netragom nestala. Ni danas ne znam kako, iako pretpostavljam da ju je propuh povukao kroz balkon ili prozor, sjećam se da je bilo vruće i da smo stalno luftali. Tada sam mislila kako je balon sretan jer može ploviti bespućima neba.
Danas, naravno, ipak znam ponešto o fizici i o tome kak baloni ne mogu biti sretni, ali ipak volim zamišljati kako uvijek streme vinuti se u nebo ne zbog toga što su punjeni helijem, nego zbog svoje želje.... Žele dotaknuti sunce! :)
Ako ikada u parkovima Zagreba, ugledate odraslu osobu kako se ljulja sa balonom u ruci, to sam samo ja... Pokušavcam pomoći balonu da ispuni svoju želju :)
i ja volim balone. baš onako skroz jako. :) na helijblone okidam. ko malo dijete. vrištim i pilam da mi se kupi. zadnji put kad se netko smilovao mojoj histeriji sam dobila papigu. prošle godine u ovo doba.riječki karneval. jesi bila kad?
i bila je lijepa i bauljala kroz masu sa mnom, i sva druga djeca su mi zavidila. :)
na kraju dana smo ju popili. to me rastužilo. al bila sam nadjačana. :D popili smo moju papigu i umirali od smijeha.
@miu: NIsam nikad bila na riječkom karnevalu, ali potrudit ću se da odem iduće godine jer mi je to već duže vrijeme želja. Helij baloni su prava stvar, samo, u zadnje vrijeme su počeli mješati helij s nečim, tako da balon leti, al ti se glas ne mijenja ako udišeš tu smjesu. Damn them!
Papiga je barem dala život u odlične svrhe, vjerujem da ste se odlično proveli ;)
U EMISIJI "OČI U OČI" TV-Z1 NAŠLA SU SE ČETIRI STARA SENILCA
Što je ostalo od HDZ-ove i SDP-ove ideologije?
Sve priče u Hrvatskoj baziraju se još na tome: "Tko je veči Hrvat od koga?" Iza tih priča ne ostaje ništa, ostaju samo jalovi i isprazni govori. Gledajući televizijsku emisiju "oči u oči" 8. veljače 2010. godine, svi mogli smo vidjeti još jednu od takvih rasprava. Voditelj emisije dr.Zdravko Tomac, bivši SDP-ovac i bivši podpredsjednik ratne vlade demokratskog jedinstva, ugostio je svoja tri ratna druga: dr.Franju Gregorića (HDZ), predsjednika ratne vlade demokratskog jedinstva, prof.dr.Milana Ramljaka (HDZ), bivšeg veleposlanika u Beču, i podpredsjednika ratne vlade, te i dr.Davorina Rudolfa, akademika. U emisiji bilo je glavno to "pričam ti priču", tako da oni su se opravdavali od grijeha i zla što su nam ostavili u naslijeđe stvaranja "nove Hrvatske".
To nije obečana sloboda, to je zatočeništvo
No, na što sam htio reagirati - a to je: "Nakon Franje Tuđmana Hrvatska nema državnika - između ostalog izjavio je Tomac, i to: "zašto oko naših rasprava i održanih foruma nema rasprava, nego vlada tama i tišina?" U Tomćevoj emisiji mi smo se naslušali hvalospjeva o Tuđmanu. I opravdanja za koje oni nisu krivi, jer oni su se zalagali... Zanimljivo je spomeniti, da svi oni koji su u Drugom svjetskom ratu poubijaji največi broj Hrvata, sada su največi Hrvati. Teror koji svakodnevno mi doživljavamo od takvih partizanskih i komunističkih (preobučenih) skupina, koje haraju i dalje Hrvatskom. Ja ne moram ovdje govoriti o tome kako Hrvatska je uništena, zadužena i pokredena zemlja. Nego jedino što ovdje mogu reči - da pozivam sve Hrvate da izađu na ulicu i da zajedno pokažemo građanski neposluh. Pitam: Tko tim bivšim "komunjaram" omogućuje i dalje emisije - s kojima nas i dalje zaglupljuju. Te lažu nam o životnim principima...
Sotonski uništitelji zovu vas - da probate njihov čarobni napitak
Tako je danas 10. veljače 2010., u srijedu, kada sam uključio svoj tv-prijemnik i stao listati programe. Na trećem programu RTL-a vidim jednu vradžbinsku ženu, koja proriće sudbinu. Prebacim televizijski kanal dalje na OTV-e, vidim neku drugu ženu kako gata iz "Tarot karata" i lijeći... Ona nudi savijete i ljubavne razvrzlame... Meni osobno sve to izgleda kao "teški sotonizam". Dan i noćno ti "šarlatani" od gledatelja i slušatelja uzimaju skupe telefonske impulse i dogovaraju iscjeljiteljske tretmane za izlječenje. Listajući tako tv-e programe vidim da od ranog jutra nude svoje prevarne i skupe usluge. Nitko neće da upotrebi Kazneni zakon, odnosno Članak 244., za nadriliječništvo. Bolnice su pune bolesnika, jer bolnice su još jednine firme koje dobro rade. Zna se - odaskle toliko ljudi je bolesno u Hrvatskoj. Jer ljudi dozvolili su da budu predmet manipulacije na svim podrućjima. Jesmo li mi Hrvati spali na to - da nas zavađaju neki morbidni i bolesnici, kod kojih - oni drugi još i gori bolesnici traže spas. Pitam se: Što je to Bože došlo na svijet? Da naša Hrvatska je toliko bolesna zemlja. Da mi gledamo u svojim stanovima i kućama gatare i vraćare kako putem telefona oni nude pomoć. Sve to kvari djecu i mlade ljude...No, sve je to sramota za narod i vlast. Nemoguće je, da su Hrvatski ljudi čišeni mozga.
Je su li Hrvati poludjeli do kraja?
Tako gledam i HRT-ovu emisiju "među nama" gdje je bio gost novo-izabrani predsjednik RH, dr.Ivo Josipović. Tema emisije bila je "pravda i pravednost", upravo slogan - preko kojega je Josipo došao do najviše funkcije u državi. Ivo Josipović cijelo vrijeme je objašnjavao voditeljici a ujedno i pričao gledateljima o Kaznenom zakonu i kaznenijm sankcijama. On je mlataro rukama (to tako rede nesigurni ljudi kad govor), ispalo je, da u emisiji on je bio dirigent. Ivo je gladnom i nezaposlenom narodu objašnjavao "slovo zakona". Tko je gledao tu emisiju mogao se je i sam uvjeriti, o mlaćenju "prazne slame". U emisiji doktor Ivo Josipović nije odgovorio, tj. definirao "što je to - pravda i pravednost". Voditeljica emisije uvrstila je neke arhivske snimke i komentare, odnosno nekoliko poznatih stručnjaka odgovorilo je na to pitanje. Ali to nije ni približno ono, što nam je Josipović SDP-ovac prićao u svojoj izbornoj predsjedničkoj kampanji. Koji nam je sa sigurnošču sigurno obećao da će "zacrvenjeti Hrvatsku". Eto, Ivo Josipović je profesor i doktor koji zna - on se ne crveni što - njegov slogan "pravda i pravednost" je bio lažan. I dalje se obmanjuje i krade i međusobno dijelipljen "lova". Od obećanja o uređenju i stvaranju Hrvatske nije ostalo ni "H".
BJELOVAR / CROATIA
10. VELJAČE 2010.
HRVATSKI POKRET ŠTIT
Branko Stojković
brankostojkovic152@yahoo.com
095/814-82-90, 091/797-65-56
http://istinazanarod.blog.hr
http://mesomeso.blog.hr
Ima li smisla čekati san
kada znaš da ti neće doći,
može li itko usporiti vrijeme
kada znaš da brzo će proći?
Ima li smisla gajiti nade
kad nezahvalnost im dobro znaš
i pjevati sreći balade
kad do tebe nije joj stalo?
I da li je smisao laž
što obavija sjene života,
odsjaj zlatnog omota,
vlastitog očaja zabluda?
Ima li smisao smisla?
I da li bi opasno bilo,
bez utjeha životnih živjeti,
što kriju životno sivilo?
Prezrenih ljepota na tisuće,
ti, ludi svijete, nudiš,
ali sve su to samo zablude
jer upravo ti sudiš
tko na njih ima pravo,
a za većinu ljudi one
ostaju samo san....
joj... smisao nema smisla!! :) a što se tiče nade, nedavno sam pisala post na sličnu temu i ljudi mi rekoše da se ima smisla nadati... možda je u tome spas u trenutcima kad nam ni smisao nema smisla.... lijep pozdrav!
nema smisla nadati se kad znamo da se nešto neće ostvariti ponekad se jednostavno moramo na vrijeme povući no, moramo napraviti grešku da na njoj i naučimo to iako...iza svake kiše dolazi sunce nadala sam se godinu dana ničemu i onda mi je u čas kad sam se najmanje nadala došlo nešto što opće nisam očekivala - sreća no neki puta tu sreću moramo naučiti cijeniti život nije lagan, no kad shvatimo njegovu tajnu poruku postat će lakši
Upala sam u zamku svojih misli i osjećaja, svojih želja i nadanja.
Vrijeme me stjeralo u škripac, dovelo pred zid.
Upala sam u zamku stvarnosti.
U posljednje vrijeme mi jednostavno ne ide, sreća me napustila - privremeno, nadam se. Sve što sam htjela ostvariti i napraviti, nekako mi je iskliznula iz ruku. Konci su se pogubili. Previše je zamornog razmišljanja, previše je planova koji su propali, premalo je ostvarenih želja.
Truditi se dalje ili odustati?
Naravno da se trudim dalje, svakim atomom snage koju imam, ali kada te svaki dan udaraju nepravde, jednostavno se umoriš. Znam, život je takav.... Ali molim za samo malo sunca...
onda si daj malo vremena da se odmoriš. spavaj. prošetaj. učini nešto za sebe. nešto što unatoč svim sranjima koja te okružuju i dalje voliš raditi. ili jesti. ili bilošto. jednostavno je.
trebaš jednokratan pa makar i polsatni univerzalan bijeg od stvarnosti. kreiraj. :) (ako ja mogu, zašto ti ne biš mogla?)
Zbog takvih stvari, ja sam u životu odustala od planiranja. Uvijek se nađe nešto na što se ne može utjecati. Imam ja želje, ali nemam planove.
Bože, daj mi snage da promijenim ono što treba promijeniti, strpljenja da prihvatim ono što ne mogu promijeniti i mudrosti da razlikujem to dvoje. :)
I na koncu uvijek otkriješ da su male stvari one koje te čine sretnom i da si njima uvijek okružena. Mislim, znam i kako to izleda kada si želiš nešto zapiliti, ali na koncu se čovjek uvijek vrati tim malim stvarima. :)
sunce će doći..često ga prekriju neki tamni oblaci, ali ono je uvijek tu, samo više ili manje vidljivo..naravno. treba se nastaviti boriti, i ne odustajati.. držim fige..pozz =))
Evo ostavljam ti mnogo Sunca, ma koliko želiš uzmi... Sve će biti u redu, ne odustaj od svojih snova. Ponekad se nakupi težina jer život je takav i čini se nepodnošljivom, no to je samo na tren - život je u stvari prekrasan i uskoro će se svi tvoji tamni oblaci rasplinuti i sve će biti dobro, nema predaje... Pozdrav ti ostavljam
Dugo nisam pisala, nisam imala inspiracije... Mozak mi je bio natrpan informacijama potrebnim za faks. Da, stigla je sezona kolokvija i ispita! I sada svaki tjedan po 2-3 puta mahnito pišem po nekim papirima, pokušavajući se sjetiti svega što sam naučila na dotičnom kolegiju kojem pojedini papir pripada... Ali, na mome faksu, ništa se ne može mjeriti sa majstoricom stvaranja kaosa u studentskim glavama - dame i gospodo, predstavljam vam Njezino Veličanstvo STATISTIKU!
Kao što neki od vas znaju, ja sam na trećoj godini faksa, sve dajem u roku kao pravi štreber. Davno je bilo kad sam kao mala brucošica ušla u ogromnu zgradu EFZG-a i sa strahopoštovanjem gledala na cijeli taj proces koji se odvijao u toj zgradi. Tako je to trajalo recimo pravi semestar, a onda smo se svi počeli prilagođavati kako bi se osjećali ugodno u toj zgradurini u kojoj ćemo boraviti idućih 5 godina. No, sile tamne strane, nisu nam dopuštale da se previše opustimo, te su nam u ljetnom semestru prve godine uvalili the statistiku.- predmet koji slovi kao najteži i vi za to znate i prije nego što ste se odlučili upisati ekonomiju. Profesori s tog kolegija vas žele pripremiti za pravi život, pa onda postavljaju nemoguće kriterije koji će vas uvesti u studentski život, tako što ćete dotični predmet vući sa sobom dvije godine. I onda ćete stalno izlaziti na ispite, iz pismenog dobivati u početku trojke, a kasnije i četvorke i petice, da bi vam se ispitivač na usmenom, zločesto nasmijao u lice i srušio vas jer eto, izostavili ste jednu stručnu riječ u vašem odgovoru. Pa ipak, kao pravi borci, svi smo , neki više, neki manje uspješno, prošli tu statistiku i krenuli u nove pobjede.
Upišete treću godinu, puni samopouzdanja, kao svojevrsni veteran, uvjereni kako će sve biti u redu i kako nećete imati problema. I ostanete paf! kad na svojem rasporedu, ugledate nešto što se zove poslovna statistika... Šoku i nevjerici nema kraja, jer ste provjeravali milijun puta da se riječ statistika više neće spominjati u vašem rasporedu, ali eto, tu je! Mora da je neka greška, uvjeravate sami sebe, ali na vaše veliko razočarenje, nije. Malodušni, odlazite na predavanja, slušajući ono što već napamet znate, jer su samo promjenili nazive, a sve ostalo je ostalo isto. I onda paničarite tjedan dana prije prvog kolokvija, mučno vam je, hvata vas nesvjestica, a kad vas asistent pita: "Pa zašto mislite da ćete pasti ovaj kolokvij?", vi mu bezdušno odgovarate: "Imamo loša iskustva s tim predmetom". I napokon, dođe dan D! Subota, 14:30, dvorana 25, uvale vam a4 papir sa pitanjima i zadacima, izdiktiraju pravila i počnu štopati vrijeme, a vi počnete mahnito pisati.... Sat vremena kasnije, sa mračnim osmjehom na licu, izlazite misleći: "In your face, bitch!"
ajme ovo mi je tako poznato, znam kad sam išla u gimnaziju i imala latinski 2 godine koji nisam mogla podnjeti, i kad sam došla u 3 razred srednje sam s frendicom skakala od sreće jer nikad više nećemo imati latinski, i onda dođem na faks i imam šta vidjeti, prva dva semestra latinski, pa čovjek bi od muke sjeo na pod i plakaoooo
e jedno pitanje, zašto te ne vidim na panelu kad napišeš novi post a imam te za prijatelja dodanu?
Ja sam najsretnija bila prije upisa na fax jer sam znala da na njemu neće biti matematike, kemije, fizike i inih:)) imali smo, istina, i mi svojih nebuloza, ali ni približno tako gadnih. Za statistiku ne znam, ali ne volim tu riječ ni u svakodnevnom govoru, pa vjerujem da mi ni predmet ne bi sjeo:)
ja sam u srednjoj uvijek volila statistiku :)). kad se ušemiš je baš zabavna..i volim grafove radit :D al jako dobro znam kako je to kad na faksu imaš profesora koji misli da je bog i batina i iživljava se! grrr
i ja imam statistiku. doduše, nekako se drugačije zove - vjerojatnost i statistika. al pošto je moj faks ispod ranga fakulteta, ja to nisam baš doživila ko neki horor :D više je onak, zabavno. grafovi, formule, ovo kroz ono jednako to puta neka cifra, pa crtaj. :D i ja ću rasturit. moram. :D
Hej, ni ja nista ne citam niti pisem blog u zadnje vrijeme, previse obveza s faksom poput tebe...doduse, ja sam stara ljencira u punom znacenju tog pojma, posebice kada je faks u pitanju. Inace, statistiku sam dao tek na komisiji i ne zato jer sam bio glup da to shvatim, nego jer sam ulozio 1% truda u to. Inace se nemam obicaj ovako hvalit, hehe, al ono, ti se barem trudis...;))
Sretno s faksom i tnx kaj citas i dalje moja piskaranja:)
Prošla je već čitava godina otkad sam počela pisati blog, proletjelo mi je kao nekoliko mjeseci. Istina je da sam počela pisati blog iz vrlo pogrešnih razloga, ali nije mi žao, jer sam upoznala zaista divne ljude ovdje. Nadam se da će se ta bloggerska prijateljstva nastaviti i u narednim godinama.
Posljednjih nekoliko dana živim u nekom balončiću svoga svijeta. Toliko je lijep da ne želim izaći iz njega, ali neminovno će u jednom trenutku prasnuti, čim ga se dirne. Trenutno sam blaženo imuna na sve brige, promatram ih kroz opnu od sapunice prošaranu svim duginim bojama, tako da sve izgledaju lijepo... Slatke brige, kako bi rekli...
Prije nastanka moga balončića, svijet je bio monoton i siv. Najviše boje mu je davalo ono sunce što nas je grijalo, ali čak i ono se činilo pogrešnim. Bilo je pretoplo za ovo doba godine, presuho... Uvukla sam se u kolotečinu, svojom krivicom, prioriteti su mi nestali,, sve je bilo jednako važno ili nevažno. I to me pogodilo, jer pod sve spada i on. Ako nekoga voliš, onda je ta osoba iznad svega, i uvijek je bar malo važnija od ostalih stvari koje ti grade život. Prepala sam se! Počela sam preispitivati stvari u koje sam bila sigurna, u sebe samu. I borila sam se protiv te monotonije, posebice zbog i za njega, ali borila sam se na krivi način i umjesto da olakšam, još sam više otežala situaciju, kako i sebi tako i njemu, odnosno nama. No, ne spajaju se dvije duše na temelju zraka, uvijek postoji ono nešto, i sve što sam ja proživljavala, on je proživio sa mnom...
Nešto je kliknulo jednu noć, oboje smo postali svjesni da nam je krenulo nizbrdo, iako je prividno sve bilo u redu. I nakon tog klika, ja, neka nova ja, i on, možda neki novi on, opet idemo dalje, gradimo svoju ljubav, svoj svijet, svoje mjesto pod suncem. Vidim u čemu sam griješila, nastojim to popraviti, iako ne uspijevam uvijek. Ali, valjda se i trud cijeni...
recimo da sam nekako slicno i ja prozivljavao zadnjih nekoliko tjedana:)...nego, evo, prvi puta citam tvoj blog, fakat super pises, tnx kaj si bacila oko i na moj...stavih te na friend listu;)
Za početak, jako mi se sviđa kako si ovo napisala.
Trud je nešto što nikada ne prestaje. Savršenstvo je nešto što se nikada ne dostiže, ali mu se stalno približava.
A balončić mi je tako simpatičan... možda samo bude rastao i obuhvaćao sve više svijeta u sebi... :)
Prekrasan balončić, imam i ja svoj i što ti je više potrebno?! "Ako nekoga voliš, onda je ta osoba iznad svega, i uvijek je bar malo važnija od ostalih stvari koje ti grade život. " - da to je prava ljubav, sve što radiš, ma u mislima je samo On... Budi sretna što imaš mogućnost tih osjećaja.
Sretan ti blogorođendan! Ako virtualu koristiš ispravno, može ti podariti prekrasne trenutke i ljude. Trudi se i dalje - to je tako lijepo... Moj pozdrav
Podsjetilo me to na one balončiće od sapunice koje smo kao mali puhali, i podsjetilo me na onaj film kada u svakoj pahuljici snijega postoji život, tako i u tvom balončiću postoji tvoj svijet, simpatično :)
Ovaj balončić je stvarno lijep i dobra je ideja letjeti u svom lijepom balončiću. Kako je dobro biti mlad i zaljubljen. Kad dođu godine ,dođu brige, zdebljaš se balončić pukne i nema više čarolije. Sretan ti blogorođendan i sretna ti ljubav.
ma čitala sam da ljubav nije gledanje jedno u drugo, već zajedno gledanje u istom smijeru; očito ste vas dvoje to shvatili.. polako, zajedno možete izgraditi mnogo više ; ) lijep pozdrav!
sjećam se da ih više nemam. također se sjećam koliko je teško bilo dok su se rušili. sjećam se da je postajalo sve teže i teže obnavljati stare, na koncu stvarati nove.
sada imam paralelni svemir u kojem me grle ruke koje postoje. i guraju naprijed. i tjeraju da se smijem. i da ponekad zaboravim da ih imam pa mi nedostaju.
Duže vrijeme nisam pisala.... Jednostavno nemam inspiracije, a ni vremena. Otkad su mi počela predavanja (da, ja sam među onim luzerima kojima faks počinje isto kad i školska godina, i među onim sretnicima kojima faks završava kao školska godina maturantima) imam toliko obaveza. Ove godine se svi furaju na neku kreativnu, interaktvnu nastavu. Primjera radi, zadnji seminarski iz menadžmenta sam provela trčeći po Maksimiru, skupljajući žireve u timu. Kao, da se naučimo timskom radu sa različitim ljudima. Je, baš! Tim istim ljudima ću biti u stanju otkinut glavu s ramena kad ćemo se upisivat na diplomski.... I ne bih imala prigovora na takve vježbice, da nam naputak nije bio da se ne smijemo odvajati, odnosno ne smijemo se udaljiti više od 2 metra jedno od drugog. Čovjek se zapita, jel oni to nas uče radu u timu ili radu u devizijskim jedinicama?
No, ostavimo to po strani.... Neki dan sam imala veliku sreću. Naime, ja u većini slučajeva idem pješice na faks ili u grad, rekreacije radi, i pritom uvijek slušam radio na mobu (zato kaj nemam mp3, niti mi ga se itko sjetio kupiti kao poklon za rođendan ili neku sličnu prigodu, a uglavnom se žale da ne znaju kaj da mi kupe....). I sad, ja uvijek moram prešaltavat stanice, dok ne nađem pjesmu koja mi se sviđa. I u jednom od takvih prešaltavanja, začula sam samo na kratko "Ma vlast" i prešla dalje, dok mi nije došlo do mozga o čem se tu radi. Brzo sam se vratila nazad na nepoznatu stanicu i počela je.... moja omiljena klasična skladba... Bedrich Smetana - Ma vlast (Vltava).... skladba od koje se naježim svaki put kad ju čujem.... skladba zbog koje se isplatilo patiti 4 godine u srednjoj sa nadasve dosadnom profesoricom iz glazbene kulture.... glazba koja može opisati svaki život...
Za neupućene, ta skladba opisuje tok rijeke Vltave, počevši od dva mala izvora, Hladne i Tople Vltave, do ujedinjenja njihovih struja u jedinstvenu. Zatim prelazi na tok rijeke kroz šume i polja, kroz kraj u kojem se slavi seljačko vjenčanje, pokraj kola što su ga stvorile vile plešući na obližnjim stijenama na mjesečini, da bi se tok zatim proširio, smireno prolazio kroz Prag i naposljetku veličanstveno isčeznuo u toku rijeke Labe.
I nakon što čovjek odsluša takvu skladbu uz saznanje što ona predstavlja, ne može se oteti dojmu da bi svatko od nas mogao uglazbiti svoj život - jer on i jest kao riječni tok, u početku zaigran, brz, živahan, a zatim sve ozbiljniji i smireniji, sporiji....
Obuzeta takvim razmišljanjima, nisam pazila kamo idem, samo sam išla. Nisam se obazirala na to moram uskoro biti na predavanju, što imam obaveze koje moram ispuniti... Samo sam išla, živjela sam u trenutnku. U jednom od najljepših trenutaka u svom životu...
Oprosti, ali ja do kraja posta skoro nisam stigla jer sam se smijala kao luda skupljanju žireva... zar zbilja to rade ljudi na fakultetu za ocjenu? Čekaj, zašto ja nisam na tom fakultetu? :))
@makabejka: ne ulazi direktno u ocjenu, al je jedan od segmenta "aktivnog sudjelovanja u nastavi". I nama je u početku bilo smješno, ak kasnije nam je najmanje bilo do toga, isprva smo bili uvjereni da se žena šali, ali kad provedeš trćeći sat vremena po najvećem suncu i dođe ti da se zapitaš tko je tu lud, oni sa takvim nastavnim metodama ili mi koji ih slušamo...
Plavi 9 ima odličnu muziku stalno i ja ga slušam kad sam vani na mobu... I sama sam sakupljala kestene na Gornjem nedavno, ma to je super! Slušaj profesoricu (ekonomski ?) zna zašto je to zadala - kreativna je full, ubaci opuštanje u prirodi u predavanje - timski rad... A za glazbu koju si slušala i naj trenutke koje opisuješ - znaš i ja sam organizirani optimist (čitala sam ti malo postove). Samo budi i dalje svoja i slušaj klasiku, to je prava vrijednost - temelj, znaš odabrati naj naknadno...
Smetana je bio prvi rock star u Čeha, ali ga su ga alkohol i droga pregazili. Šteta, imao je još toliko toga dati... Nažalost, kod Čeha više nema takvih zvijezda, a još je tragičnije što nas Englezi teroriziraju sa svojim Monkey Articsima, ili kako se to piše, Muse, Blur, Franz Ferdinad, onim ašto pjevaju ono Ruby, Ruby, Ruby i sličnim polubendovima, pa su čak i veliki Amerikanci podlegli i osnovali odvratni bend Kilers :).
@ uzorita: hvala ti na lijepim riječima i savjetu, pokušat ću ga se držati... :)
@mladi luk: totalno se slažem s tobom, Franz Ferdinard su mi oke, još ih i mogu poslušati, ali ove ostale :S To su ni vrit ni mimo bendovi, kak ih ja zovem, uoće ne znam pod koju bi to vrstu muzike spadalo... I Smetana je onda živio pravi roclkerski život- sex, drugs˛rock'n'roll :D
Sad kad si mi to tako obrazložila, jasno mi je da nije baš bajno... Ja sam na prvoj godini imala pjevanje na faksu, svi su vikali super dođeš pjevaš odeš i dobiješ ocjenu je vraga, namučiš se ko lud profesor rikne od smijeha kad te čuje kako pjevaš tebi neugodnjak i onda dobiješ 2 i sretan si jer si položio predmet :)))
O vrijeme, kad po zvijezdama
mjerim kako se krećeš,
vidim da s njima odlaziš,
a s njima vratit se nećeš.
Gdje ostavljaš tragove nogu,
koje ja stići ne mogu?
Al jao! Tvoj bijeg i put
za me su varka samo:
ti, vrijeme, ostaješ tu,
a ja odlazim tamo.
Naj pjesme
U2- Stuck in the moment;
Elvis- Are you lonesome tonight;
Scorpions- Wind of change;
Pink Floyd- Wish you were here;
Blackmore's Night- Castles and dreams;
Jive Bunnies- That's what I like
Naj knjige i pisci
J.K. Rowling- Harry Potter- još uvijek sam dijete u duši;
P. Pullman -Njegove tamne tvari;
Ljermontov- Junak našeg doba- najbolja lektira ikad;
Tu su još i - E.A. Poe, J. Austen, Camus, M.J. Zagorka....
Naj filmovi
Schindlerova lista;
Gladijator;
Moje pjesme moji snovi;
Ona je sve to;
Mračni prolaz;
Ratovi zvijezda;
Kralj lavova ;
Dirty Dancing 1&2;
